Poučne priče

Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao.
- Strašno! - suosjećali su susjedi - Kakva nesreća!
- Sreća? Nesreća? Ah, tko bi znao... - odgovarao bi starac.

Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila.
- Kakva sreća! - uzviknuli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? Tko zna? - odgovarao je starac.

Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
- Kakva nesreća! - rekli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? - upitao je starac.

Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli.
- Sreća? Nesreća?

Sreća ili nesreća?

Čuli ste možda nekad za „buhe skakačice“. Evo kako ih treniraju.
Buhe zatvore u posudicu sa staklenim poklopcem. Buhe ko buhe, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu skakati niže. Kada počnu skakati niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buhe bi mogle iskočiti, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže. Mnoge od nas su učili „skakati“ samo do određene visine. Cijelog života nam obitelj, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vrijedan. Samo si prosječan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“
Naučeni tako, kao i one buhe, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se poskočiti malo više. Strah da ćemo udariti glavom u poklopac bude preveliki.

A vi? Skačete li onoliko visoko koliko vam dopuštaju vaše sposobnosti ili ste se predali zbog vaše okoline i negativnih primjedbi? Jedini način da izbjegnete kritike je ne govoriti ništa, ne raditi ništa i ne biti ništa.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete mahnuti iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što čovjekov um može zamisliti i povjeruje u to, može to i postići. Dvije glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protuotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplicirano, ali nije.

Sve dok čovjek uči i ima želju da se usavršava u bilo kojoj oblasti, on može uspjeti. Uvijek ima nešto novo za naučiti, da se nadogradi znanje, da se postane stručniji i da se to znanje iskoristi u prave svrhe. Ovakav princip može se upotrijebiti u bilo kojoj oblasti života. Ciljaj na Mjesec! Ako i promašiš – bit ćeš među zvijezdama!

Strah

“Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno pijeska koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.
– Ah – kaže ona sebi – kako se osloboditi ovoga? Grebe me, nagriza me. Što ću raditi?
I evo je gdje se sabira, meditira… do dana kada shvati da se neće moći nikada osloboditi tog zrna pijeska, već da ga može obraditi na takav način da ono postane glatko, sjajno i oblo. I kada joj to uspije, ona je sretna.
– Ah, savladala sam jednu teškoću! – kaže sebi.
Tisućama godina, biserna školjka naučava čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju.
Koja je to lekcija? Da, ako uspijemo obaviti naše teškoće i sve što nas nervira u svjetlu, prozračnu i blagu materiju, imat ćemo neprocjenjivo bogatstvo. Zato već od danas, umjesto da se žalite i nervirate u sebi ne poduzimajući ništa, potrudite se proizvesti tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.“

Ovo je jedno od 115 „zlatnih pravila za svakodnevni život“ iz istoimene knjige Omrama Mikhael Ivanova (1900-1986), francuskog filozofa i pedagoga kršćanskog usmjerenja. Zanimljivo je da su sva njegova djela nastala na osnovu njegovih usmenih izlaganja. Njegove lekcije su jednostavne, jasne i tople, a njegova pravila za svakodnevni život nas vraćaju u vrijeme kad su postojale i neke druge vrijednosti osim materijalnih.

Ključevi života

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki čovjek i reče:
''Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?''
'Trenutak'', odgovori Sokrat, ''prije nego što mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?''
''Tri sita?''
'Da'', odgovori Sokrat, ''prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?''
''Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.''
'Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?''
'Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.''
'Dakle,'' nastavi Sokrat, ''želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI.
Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?''
''Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.''
''Dakle,'' zaključi Sokrat, ''ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.''
Napisao: Platon; prije 2 500 god.
Moramo se čuvati da otrov koji proizvodi naš vlastiti jezik ne ubije nas same.
Iz Biblijske mudrosti: "Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik - zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog - nitko od ljudi ne može ukrotiti."

Sokratova tri sita

Maleni pastir čuvao svoje ovce jednog nedjeljnog jutra kada začuje crkvena zvona kako zvone. Gledajući ljude kako prolaze pored pašnjaka, gdje se on nalazio sa svojim ovcama, pomisli: „Tako bih želio razgovarati s Bogom. Ali što bih ja mogao reći Bogu?“

Nikada nije naučio moliti.

Pa kleknuvši počne recitirati abecedu.
Ponavljao je ovu svoju neobičnu molitvu nekoliko puta, a ljudi su prolazili i čuli dječakov glas. Počeli su pogledavati prema njemu.
Vidješe dječaka kako kleči, sklopljenih ruku i zatvorenih očiju, kako ponavlja naglas abecedu.

Jedan od prolaznika prekine dječaka: „Što to radiš, dječače?“, upita ga.
Dječak mu odgovori: „Molim se, gospodine.“
Čovjek se iznenadi: „Ali zašto recitiraš abecedu?“

Dječak mu objasni: „Ja vam, gospodine, ne znam ni jednu molitvu. Ali želim da Bog vodi brigu o meni i da mi pomogne brinuti se o ovcama. Pa pomislih, ako kažem sve što znam, Bog će posložiti slova zajedno u riječi, jer On zna sve ono što bih ja trebao reći.“
Čovjek se nasmiješi i reče: „Bog te blagoslovio, dječače!“
I ode u crkvu znajući da je čuo najljepšu propovijed koju je toga dana mogao čuti.

Abeceda

Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodisnjim unukom. Starčeve ruke su se trese, vid mu je bio slab a ni noge ga nisu baš najbolje služile. Kad bi obitelj sjela jesti za stol, djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok ucčnile vrlo tešim. Grašak bi padao sa žlice na pod. Kad bi htio dohvatiti čašu, mlijeko bi se prosulo po stoljnjaku. Sin i snaha su se počeli ljutiti. "Moramo nešto učiniti s djedom" rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu. Sin i snaha su postavili mali stol u kutu sobe. Tamo je djed jeo sam, dok je ostatak obitelji uživao u jelu. Pošto je djed razbio jednu, dvije zdjelice, njegova hrana je bila servirana u drvenoj zdjelici... Kad bi obitelj ponekad pogledala djeda, ponekad bi vidjeli suze u njegovim očima dok je tako sam sjedio i jeo. Usprkos tome jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu nešto palo na pod.
Mali četvorogodišnji unuk je sve to promatrao u tišini. Jedne večeri prije objeda otac je vidio kako se njegov mali sin igra sa komadićima drveta. Blago ga je upitao: " Što to radiš sine?" Dječak je odvratio: "O, radim male drvene zdjelice za tebe i mamu da imate iz čega jesti kad ja odrastem". Dječak se nasmješio i nastavio sa svojim poslom.
Roditelji su ostali bez riječi a onda su im suze počele teći niz obraze. Iako nisu prozborili niti riječ, oboje su znali što moraju poduzeti. Te večeri su uzeli starca za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života starac je jeo zajedno s obitelji. Zanimljivo, ni sin ni snaha više nisu brinuli kad se mlijeko prolilo ili kad je hrana pala na pod.

Drvena zdjelica

Jedan je čovjek dugo molio Boga da mu se pokaže. Najveća mu je želja bila da od Boga ishodi obećanje kako ga nikad neće napustiti. Bog mu se naposljetku pokaže i objavi mu:
„Obećajem ti da te nikada neću napustiti, da ću i u dobru i zlu jednako biti sa tobom.”
Čovjek je bio sretan. Osjećao je Boga oko sebe, uz sebe. Hodajući po pijesku obale znao se osvrtati da utvrdi ide li Bog uistinu za njim. I zbilja, još jedan par nogu slijedio je njegove. Sretan je i presretan bio taj čovjek i duboko zahvalan Bogu.
Ali naiđoše tamni oblaci, i nadviše se nad njegov život. Svakojake ga nevolje snađoše. Koračajući po pijesku vremena i osvrćući se, poklonik , duboko razočaran i zaprepašten, ustanovi da ga Božje stope više ne slijede. Vidio je samo jedan par stopala.

„Kako to da si me napustio sada kada mi je najpotrebnije?” - jecao je čovjek, kršeći ruke od očajanja. - „Kako si mogao prekršiti zadano obećanje?”
Pa, ipak, nastavio je sa hodom.
I onda, jednog dana, opet se susreo sa Bogom, licem u lice.

„Zašto si me napustio u vrijeme nesreće i patnje?" - izlanu taj čovjek. “Zašto nisi održao riječ da ćeš uvijek biti sa mnom?"

Bog se nasmješ i reče mu: „Kad si onomad primijetio samo jedan par stopala, znaj da su te stope pripadale Meni, a ne tebi. Jer tijekom toga tegotnog vremena, Ja sam te nosio u naručju!”

Božja stopala

Jedan poznati govornik započeo je svoj seminar tako što je podigao novčanicu od 50 eura u vis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi. Pitao je: “Tko želi ovu novčanicu?” Svi su podigli ruke.
Nastavio je: “Ovih ću 50 eura dati nekome od vas, ali najprije ću još nešto napraviti.”
Zgužvao je novčanicu. Potom je upitao: “Želite li je još uvijek?”
Sve su ruke bile i dalje u zraku.
Zatim je nastavio: “A kad ovo napravim?”… Bacio je novčanicu na pod i cipelama je utrljao u prljavi pod.
Podigao je novčanicu; bila je zgužvana i skroz prljava.
“Dobro, tko je od vas želi sada?” upitao je.
Ruke su još uvijek bile podignute.
Onda je rekao: ”Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu veoma dragocjenu lekciju. Što god da sam napravio s ovom novčanicom, vi ste je željeli i dalje, jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti. U svakom je trenutku vrijedila 50 eura!”
Često nam se u životu dogodi da nas netko odgurne od sebe, da padnemo nisko, da se osjećamo izgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz svakodnevnog života… Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa.
Bez obzira što ti se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi, TI nikada nećeš izgubiti na vrijednosti. Bio prljav ili čist, izgužvan ili ispeglan, TI si i dalje neprocjenjiv za sve one koji te vole više od ičega na svijetu, naročito Bogu! Naši se životi ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo, već prema onome TKO smo mi.
“Ti si poseban, ne zaboravi to – NIKADA!”
I uvijek imaj na umu: Jednostavni ljudi sagradili su Noinu arku, a stručnjaci Titanik
Bog te ljubi, baš takvog kakav si sada… u ovome trenutku!

Novčanica

Jedan je svećenik, vrijedan i požrtvovan, često radio do kasno. Jednoga mu dana, u kasnim večernjim satima, pade na um lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se tada sjetio baš nje – starice koja je živjela sama i napuštena, a baš nitko nije brinuo o njoj.
Odlučio je pomoći joj. Iako ni sam nije imao puno, počeo je prevrtati po svojim džepovima, ladicama, čarapama, ispod madraca… Ono što je nakupio, spremio je u kuvertu, s nakanom da će sutra, čim svane, otići na poštu i poslati starici kuvertu.
S unutrašnjim mirom i zadovoljstvom čovjeka koji rado pomaže, nastavi sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko pokuca na vrata.
Tko li bi to mogao biti u ovo kasno doba, pomisli i bez puno razmišljanja krene prema vratima i otvori ih.
Pred njim je stajao zamaskirani muškarac s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u svećenika, hladno mu reče: Pare ili život!
Laganim korakom i s tugom u srcu, svećenik uze pripremljenu kuvertu za staricu, bez riječi ju pruži lopovu i neprimjetno uzdahnu. Lopov pak nestrpljivo zgrabi kuvertu i istrča u mrak, ne ozlijedivši svećenika.
Došavši na sigurno, lopov krenu rastrgnuti kuvertu, no odmah mu upade u oči kako na njoj nešto piše. Pogleda ime osobe na koju je kuverta naslovljena i odmah ga poče stezati u grlu i gušiti, te gorko zaplaka. Kuverta je, naime, bila namijenjena njegovoj majci!
U trenutku mu je sasvim bilo jasno da se svećenik u to gluho doba noći prisjetio njegove majke i sada joj šalje novac. Također mu je postalo jasno kako se on svoje majke gotovo nikada ni ne sjeti, nego ju pušta da živi u krajnjoj neimaštini i ostavljenosti. Već dugo, dugo ju nije posjetio… Čak i krade novac njoj namijenjen!
S dubokim osjećajem krivnje i s čvrstom odlukom da će od toga trenutka sve biti drukčije, obrisa suze i vrati se svećeniku.
Sada je tražio sakrament pomirenja. Želio se izmiriti i s Bogom i s Crkvom i sa svima kojima je proteklih godina nanosio nepravdu, a posebno svojoj majci.
S mirom u srcu, onim mirom koji se može osjetiti samo nakon iskrene ispovijedi, uze kuvertu i sav sretan otrča svojoj majci, noseći joj pozdrave svećenika. U srcu je nosio čvrstu odluku kako će svakodnevno, koliko god može, ispravljati svaku nepravdu koju je nanosio svojoj majci…

Kuverta
Arrow
Arrow
Slider
Facebook Comments